Alfa

MNK "ALFA" - Makarska

Feniks – kao simbol besmrtnosti! Hm, dati ime svojoj klapi na turniru povodom tadašnjeg dana JNA, daleke 1978. godine značilo je ipak – hrabrost. Još i pobijediti na tom turniru, značilo je svakako „biti uočen“. Nedugo poslije, nakon što im je „sugerirano“ promijenjeno je ime. Ime koje je postalo simbol pobjeda na prigodnim turnirima, četiri za redom nije nitko nikad osvojio kao „Fenix“, otišlo je u povijest, a „Alfa“ je  nastavila istim putem. Tako je i Zoran Spajić, član prvog „Fenixa“, ostao bez svoje nacrtane ptice, koja se kočoperila na dresovima. Braća Ivica i Nikica Biloš, Čedo Crljen, Rade Pavlić, Šeki, Tonći Bušo, Baletić te Ako, Vido Mahalek, Stipe Pintarić i Roko Beroš bili su tada, a i dugi niz godina poslije, temelj superuspješne „Alfe“. Početkom igranja LMN „Alfa“ se dokazuje kao najkvalitetnija i najorganiziranija momčad.
Svake godine se dodaje neki detalj u tom mozaiku uspjeha. Ivica Baletić je lider te „Alfe“ u svakom pogledu. Ne samo ponajbolji igrač, prednjači i kao čovjek koji sve to skupa organizira i uštimava i izvan terena. Od imena, preko nabavke dresova iz inozemstva, crtanja tih istih dresova, organizacije utakmica i putovanja, bio je doslovno sinonim „Alfe“. Ciljevi „Alfe“ bili su sljedeći: 1. biti prvak Makarske, 2. nakon toga biti prvak Dalmacije. Rad,red i disciplina bio je moto „Alfe“ (iako bi Čedo ponekad iskočio kod ovog trećeg!). Do prvog prekida LMN 1992. „Alfa“ osvaja impozantnih 5 naslova prvaka i 3 liga cupa, te osvaja 2 titule prvaka Dalmacije. Svih 5 naslova prvaka „Alfa“ osvaja s velikom bodovnom prednošću, bez drame u posljednja 2-3 kola. Jedan naslov se ipak izdvaja – u sezoni 1988/89. prvo mjesto je osvojeno bez poraza, što je rezultat koji nije ponovljen nikada prije . Te sezone smo stvarno igrali tako zrelo da nam nitko ništa nije mogao, cijelu sezonu smo imali samo dva remija ( s „Vjesnikom“ i „Novim vremenom“, i 20 pobjeda ), ali smo u zadnje kolo ušli sa samo bodom prednosti ispred „Novog vremena“. Trebala nam je pobjeda protiv odlične mlade
ekipe „Mucrum“ s Čapinom i S.Vranješom na čelu. Dugo je bila nula, da bi ulaskom Ake Raffanelija, na mjesto napadača umjesto Buše, malo zbunili protivnike. Ako jednim genijalnim potezom, petom kroz noge, postiže gol i donosi tu titulu prvaka – prisjetio se Baletić ponekih detalja iz bogate „Alfine“ povijesti. „Alfa“ nije puno mijenjala svoju igračku ružu, Vido Mahalek na golu, obrambeni zid ispred njega sačinjavali
su Čedo Crljen, Stipe Pintarić, Rade Pavlić, Nikica Biloš, dok su naprijed igrali kapetan Ivica Baletić, 4 puta golgeter lige – Tonči Bušelić i „fantazista“ Zoran Šekutkoski. Često su uskakali „vječni“ Anđelko Rafaneli ( sin mu Jole igra sada za „Novo vrijeme“), zatim velemajstor iz Zenice – Goran Peleš, te Roko Beroš i Boro Bilić i mlađi Pavlić, Dragan. S klupe su igrom dirigirali Ivan Andrijašević i Goran Kesar.
Vrhunac naše igre bio je sigurno 1984/85. godine kada smo još uvijek u snazi, maksimalno uigrani, a kao šlag na tortu došao nam nam je dolazak Gorana Peleša, profesionalca iz Zenice, koji se doselio u Bašku Vodu.
S njim smo dobili novu dimenziju u igri i zaista smo tih par godina, sredinom osamdesetih, bili momčad koja je bila uvažavana od strane svih. Nakon naše druge titule prvaka Dalmacije bili smo nominirani za momčad grada Makarske, a u Splitu na velikom Zimskom kupu Dalmacije, uz sudjelovanje 300 ekipa, postavljeni za nositelje turnira. Mislim da smo tada došli do osmine-finala – kazao nam je Tonći Bušelić, nenadmašni „Alfin“ strijelac. Motor momčadi, uvijek borben do maksimuma, ponekad i preko granice fer-playa, Čedo Crljen, izdvaja jednu utakmicu, jedno finale s „Novim vremenom“. Čini mi se da je to bila 1987. godina.
„Novo vrijeme“ je uzelo titulu, a mi smo imali priliku revanširati im se u finalu kupa. Tako je i bilo, puno nervoze, poneka psovka, poletila je i poneka šaka, to su bile takve tenzije. Iako smo znali sve taktičke varijante, jedni o drugima, ipak smo ih iznenadili mojim prebacivanjem na „sidruna“, gdje sam kao tipičan  obrambeni igrač ipak uspio u dva navrata poentirati i donijeti te godine naš jedini trofej. Priznajem pogrešku, ostali smo na okupu nešto duže nego je trebalo, nismo „osvježavali“ momčad mlađim igračima. Došlo je do promjene pravilaigre (4+1), što nama već veteranima, nije odgovaralo, te smo 1997. godine prestali igrati pod imenom „Alfe“.